Tužna kolona sa 35 tabuta ubijenih Srebreničana, žrtava genocida, prošla je danas kroz Sarajevo na svom putu ka posljednjem smiraju u Memorijalnom centru u Potočarima.

Svake godine 10. jula brojni Bošnjaci iz Ključa i drugih mjesta se okupljaju na šehidskom mezarju u džamijskom haremu džamije u Biljanima kako bi posebnim programom odali počast svim Bošnjacima koje su na ognjištima svirepo ubili srpsko-četničke vojne i paravojne formacije U Ključu i njegovoj okolini pronađeno je pet masovnih grobnica, od kojih posebnu jezu budi jama Bezdan u koju su bacani živi ili mrtvi Bošnjaci, među kojima je bio znatan broj žena i djece. Jama Bezdan se nalazi nedaleko od magistralnog puta koji vodi ka Bihaću, a riječ je o prirodnoj jami koju su zločinci iskoristili kao mjesto doslovnog “bacanja“ živih i mrtvih Bošnjaka. Mrtvi su dovezeni s drugih lokacija, a živi su bacani u jamu. Ako bi preživjeli pad od preko 20 metara niz oštre stijene za njima su bacane bombe. Ako bi preživjeli i bombe, slojevi zemlje, kojima je zatrpavana jama, nisu ostavljale nikakvu šansu za preživljavanje. Jama Bezdan u koju su bacani Bošnjaci     Danas je, zahvaljujući prvenstveno Medžlisu Ključ, ovo mjesto označeno i posjećuje se u okviru obilježavanja genocida u BIljanima koje organizira Medžlis. Trenutno se priprema prijedlog projekta koji bi ovu lokaciju učinio jednom od najznačajnijih adresa za izučavanje genocida nad Bošnjacima ovog kraja. Između ostaloga, za studente koji se bave ovom temom i fizičkim istraživanjem bit će omogućeno spuštanje u jamu.  Bošnjaci Ključa, okupljeni oko Medžlisa, svjesni su važnosti institucionalnog pristupa obilježavanju svih mjesta gdje su Bošnjaci stradali, kao i kreiranja kulture sjećanja kod svih, a naročito mlađih generacija. U tom kontekstu, mogu biti primjer drugima kako se može mnogo toga uraditi ako postoji vizija onoga što bi jedna generacija trebala ostaviti iza sebe kao trajno dobro i kao trajni podsjetnik na prošlost, zapravo ono što Bošnjaci nisu imali u toku komunističke vladavine pa su bili osuđeni da im se krvava povijest ponovi. Uskoro Muzej genocida “Važno nam je institucionalno obilježavanje genocida i mjesta gdje su zločini počinjeni. Institucionalizacija sjećanja je bitan segment u cjelokupnom radu Islamske zajednice na ovom području, ali napominjem da to nije njen primarni zadatak. Upravo iz konstantne brige Islamske zajednice o memorizaciji i institucionalnom podizanju svijesti o ratnoj prošlosti, javnost stječe utisak da se samo Islamska zajednica ovime bavi, iako imamo niz vladinih i nevladinih adresa čija je ovo primarna uloga. Stoga, brojni Bošnjaci se obraćaju Islamskoj zajednici kako bi se određeni projekti realizirali i u tome, zaista, imaju iskrene namjere. Mi od kraja agresije na BiH do danas nastojimo na različite načine očuvati sjećanje na tragedije kojima su Bošnjaci bili izloženi. Zahvaljujući menadžmentu Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu svake godine omogućimo studentima da se upoznaju sa prošlošću ovoga kraja i nadamo se da ćemo to raditi i sa studentima drugih fakulteta. Upravo radimo na novom projektu, odnosno Muzeju genocida koji će biti u sklopu kompleksa džamije u Biljanima, gdje se nalazi i šehidsko mezarje kao i spomen-soba“, kazao je Ermin-ef. Vučkić, koji je kao vjersko, ali i vojno lice svjedočio svim strahotama ovog kraja. U ratu je kao vojnik bio učesnik oslobađanja ovih krajeva, a danas kao glavni imam nastoji očuvati sjećanje na borbu koja je zaustavila potpuno uništenje bošnjačkog i islamskog identiteta na ovim prostorima. Prema njegovim riječima, veliku podršku Medžlis ima od Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica u realizaciji određenih projekata. Pored Biljana obilježava se stradanje Bošnjaka i u drugim mjestima: Velagići, Pudin Han, Sanica, Krasulje, Prhovo, Humići, Crnolići, Velečevo, Botonjići i Šljivari. Korak po korak, projekat po projekat Medžlis je nakon agresije na BiH, ponukan upravo institucionalnim pristupom sjećanju na genocid i ratnu prošlost u Biljanima i Ključu, zamijenio vakufsku lokaciju za staru školu koja je bila mjesto likvidacije Bošnjaka jula 1992. godine kako bi na tom mjestu napravio džamiju i šehidsko mezarje u kojem su ukopane žrtve. Efendija Dursum-ef. Dervišević, koji je s amidžom uvakufio zamjensku lokaciju, objasnio nam je da je prvi projekat u cilju sjećanja na žrtve bila izgradnja mezarja i džamije, zapravo kompleksa sa šehidskim mezarjem i spomen-sobom. “Drugi projekat u cilju sjećanja na genocid jeste okupljanje Bošnjaka i organizacija manifestacije na dan kada su počinjeni zločini nad Bošnjacima. Tako se svake godine 10. jula ovdje okupljamo, a dan prije obiđemo masovne grobnice gdje smo pronašli naše najmilije. Organiziramo i povremene događaje, poput naučnih simpozija i tribina s temom genocida u Biljanima. Također, organiziramo posjete djece iz naših škola i iz dijaspore, koja obiđu ovaj kompleks i mjesta masovnih grobnica. Tu su i samostalne ideje, poput želje jednog književnika, porijeklom iz Biljana, da napiše roman o jednom borcu kroz koji će pokazati ratna dešavanja i stradanja Bošnjaka na ovom području, te želje jedne profesorice koja će napisati dokumentarni roman na osnovu sjećanja jednog ratnog svjedoka iz Biljana. Pisana riječ će ostati duže iza nas kao podsjetnik drugima. Dokle god ima živih svjedoka želimo to staviti na papir. Trenutni projekat na kojem radimo jeste Muzej genocida, u kojem će se pored dokumentarne građe naći i lični predmeti žrtava. Muzej će biti u skladu s normama i standardima struke u ovoj oblasti. Prema procentu stradalih Biljani su jedna “mala Srebrenica“ i nerijetko smo u sjeni 11. jula, te upravo ovim muzejom želimo ukazati na stradanje ljudi u ovom području te omogućiti istraživačima i drugi zainteresiranima da izučavaju krvavu historiju našeg kraja, ali i domovine“, kazao je Dursum efendija. Kada je riječ o ulozi dijaspore u aktivnostima džemata Dursum-efendija ističe da se bez njihove pomoći mnogi projekti nikada ne bi završili. “Naša dijaspora je bila jaka i prije agresije na BiH. Uslijed komunističke vlasti, jer naši ljudi nisu htjeli nosati partijsku knjižicu, te srpske društvene i ekonomsko-političke hegemonije naši ljudi su već šezdesetih godina počeli odlaziti u evropske zemlje. Tokom agresije i nakon nje brojnim Bošnjacima su nakon iskustva logora ponuđene druge zemlje, tako da su se neki mogli vratiti, a drugi su svoj život nastavili u drugim evropskim zemljama. Danas imamo veliki broj logoraša u inozemstvu. Naravno, određen broj Bošnjaka, koji su prije agresije bili u inozemstvu, samo su spojili svoje članove porodica. Naša zlatna dijaspora učestvuje u svim našim projektima i veliki su oslonac našem džematu, koji bi teško opstao bez njihove pomoći. Oni velikim dijelom i izdržavaju ovaj kompleks u Biljanima. “ Treći egzodus Bošnjaka iz Biljana Nažalost, Biljani kao i drugi krajevi BiH danas su izloženi aktuelnom izazovu odlaska mladih ljudi u inozemstvo zbog ekonomske situacije. “Ljudi zbog egzistencijalnih razloga napuštaju Biljane. Raseljavanje je krenulo negdje od 2010. godine, a kulminiralo je ove 2018. godine. Starija populacija umire, a mladi odlaze u Njemačku i druge zemlje. Najbolji parametar ovog stanja jeste broj djece u mektebu, ali i u školi s obzirom na to da kod nas sva školska djeca idu u mekteb. U jeku najvećeg povratka, sredinom 2000-tih, u mektebu sam imao 120 djece, a ove godine imao sam na završnim ispitima samo 23 djece! Kuće postaju prazne, ostavljaju se u emanet drugima da se čuvaju. Nisam pesimista, niti ću ikada biti, ali polahko ovaj džemat se, u smislu broja ljudi, gasi. Danas imamo, otprilike, oko 450 domaćinstava, od kojih preko pola ili više živi van našeg džemata. Gruba procjena i nije precizna, ali je realna. Preko 50% živi vani“, istakao je efendija Dursum. Odlazak mladih, ali i drugih kategorija stanovništva, zapravo je treći egzodus Bošnjaka iz Biljana, koji nakon Drugog svjetskog rata i agresije na BiH, ostavlja vidljive posljedice po džemat i opću situaciju u Ključu.

Povodom obilježavanja 23. godišnjice genocida u Srebrenici, 9. jula u Spomen-sobi Memorijalnog centra Potočari bit će upriličeno otvorenje izložbe fotografija "Srebrenica – slikom kroz vrijeme". Izložba fotografija je nastala u organizaciji Pokreta "Majke enklave Srebrenice i Žepe", uz podršku Udruženja žrtava i svjedoka genocida i Udruženja "Žena Podrinja". Prikazuje fotografije autora Sadika Salimovića, Pokreta "Majke enklave Srebrenice i Žepe" i IIN Preporoda.

Deseti Ljetni institut u Tuzli (TSI 2018) održan je od 2. do 5. jula 2018. godine u Behram-begovoj medresi. TSI 2018 su organizovali Behram-begova medresa u Tuzli, Katolički školski centar Sveti Franjo i BILD (Bosnia Initiative for Local Development – Inicijativa za lokalni razvoj u BIH).

Članovi Mreže mladih Muftijstva travničko, njih 25 predvođeni Ismail-ef. Elkazom i ove godine uzet će učešće u Maršu mira 2018, Nezuk - Potočari.

U Medžlisu Islamske zajednice Gračanica u četvrtak, 28. 6. upriličen je prijem za učenike generacije osnovnih i srednjih škola sa područja ove općine. Za 13 učenika generacije osnovnih i srednjih škola prijem su organizovali Smajo Mustafić, glavni imam MIZ Gračanica i Alem Dedić, predsjednik Aktiva vjeroučitelja Gračanica

Dekan Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu dr. Zuhdija Hasanović je uputio zahvalnicu prvim vakifima Centra za Kur'an i sunnet koji se gradi u blizini Baščaršije u Sarajevu

Večeras u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u 19h bit će otvorena izložba “Genocid u Srebrenici: Jedanaest lekcija za budućnost”,

Poslušajte radio priču uza arhiva radija BIR: “Srebrenica - jučer, danas, sutra”, priređenu po tekstu Esada Bajića.

Povodom obilježavanja 23. godišnjice genocida u Srebrenici, 9. jula u Spomen-sobi Memorijalnog centra Potočari bit će upriličeno otvorenje izložbe fotografija "Srebrenica – slikom kroz vrijeme". Izložba fotografija je nastala u organizaciji Pokreta "Majke enklave Srebrenice i Žepe", uz podršku Udruženja žrtava i svjedoka genocida i Udruženja "Žena Podrinja". Prikazuje fotografije autora Sadika Salimovića, Pokreta "Majke enklave Srebrenice i Žepe" i IIN Preporoda.

Danas je održаnа 81. redovnа sjednicа Skupštine Međureligijskog vijećа u Bosni i Hercegovini.

Glavni grad Bosne i Hercegovine će biti domaćin prvog Sarajevo Halal Faira - SHF (Sarajevskog halal sajma), koji će biti održan od 27. do 29. septembra ove godine.

Na sedmi Ultramaraton Vukovar - Srebrenica jutros je od spomenika na Ovčari krenulo sedam ultramaratonaca. Petorci koja će istrčati svih pet etapa pridružilo se dvoje maratonaca na jednom dijelu staze.

Zbijeg iz opkoljene Srebrenice preživjeli su samo oni sretni. Zasjede, glad, žeđ i danonoćno bježanje kroz šume u okolini Srebrenice preživio je Mefail Dudić. Imao je samo 14 godina. Ti julski dani zauvijek su obilježili njegov život. U šumi je izgubio oca, rođake i prijatelje s kojima je dijelio školsku klupu.

Krađa najpoznatije slike na svijetu 1911. godine je izazvala do tada neviđenu medijsku pažnju Mona Liza Leonarda da Vincija najpoznatija je umjetnička slika na svijetu. Leonardo da Vinci je sliku ponio sa sobom kada ga je francuski kralj Fransoa I pozvao da ga posjeti. Kralj je sliku kupio 1516. godine. Da bi bila dostupna običnom narodu, u vrijeme Francuske revolucije Mona Liza je postavljena u muzej Louvre u Parizu. Francuski državnik i vojskovođa Napoleon, sprovodeći svoju diktatorsku vlast nakon revolucije, uzeo je Mona Lizu i objesio je iznad kreveta u svojoj spavaćoj sobi. Nakon pada diktatora, slika je opet vraćen u Luvre. Krađa jednog tako poznatog predmeta 1911. godine je bila vrlo neobičan događaj koji je izazvao ogromnu medijsku pažnju. Građani su masovno posjećivali Lovre da vide prazno mjesto gdje je stajala ukradena Mona Liza. Smatralo se da su krađu organizirali modernistički umjetnici, neprijatelji tradicionalne umjetnosti. Među osumnjičenima bio je i poznati moderni slikar Pablo Picasso, ali kako nije bilo dokaza, pušten je na slobodu. Dvije godine je prošlo dok nije otkriven pravi lopov. Bio je to talijanski sitni kriminalac Vincenzo Perugia koji je doselio u Pariz 1908. i radio u Louvru neko vrijeme. Došao je u muzej u bijeloj radnoj kecelji kakvu su nosili svi uposlenici Louvrea. Sakrio se i sačekao noć da se muzej zatvori, izrezao je sliku iz okvira i gurnuo je pod kecelju. Kad je muzej ujutro otvoren, hladnokrvno je izašao i odnio sliku u svoj stan. Sve do novembra 1913. uspješno se skrivao dok nije stupio u kontatkt s talijanskim trgovcem umjetninama Alfredom Gerijem. Ponudio mu je Mona Lizu za nagradu od 50. 000 lira. Perugia je otputovao u Firencu gdje je odsjeo u hotelu koji će kasnije promijeniti ime u hotel La Gioconda. Po dogovoru sa trgovcem umjetninama Gerijem sliku je donio u njegovu galeriju. Geri ga je ubijedio da sliku ostavi radi ispitivanja autentičnosti, a policija je istog dana uhapsila lopova. Perugia je, očigledno zadojen talijanskim nacionalizmom, pogrešno vjerovao da je Mona Lizu iz Firence ukrao Napoleon. Mislio je da će biti heroj i da zaslužuje nagradu za obavljanje patriotske dužnosti vraćanja slike u njenu domovinu - Italiju. Jedno vrijeme je bila izložena u galeriji Uffizi u Firenci, a mnogi posjetioci galerije su plakali od sreće što vide Mona Lizu u svojoj domovini. Perugia je dobio kratku zatvorsku kaznu, a Mona Liza je vraćena u Louvre gdje do danas mirno i sigurno visi na zidu poznatog muzeja.

Trajna borba za bosansko ljudsko i jezičko dostojanstvo Diskriminiranje bosanskog jezika nije, dakako, samo profašistička “ekskluziva” manjega bh. entiteta U Banjoj Luci je u petak 29. juna 2018. godine, u prostorijama Vijeća naroda Narodne skupštine bh. entiteta RS, održana druga konferencija o bosanskom jeziku pod nazivom: JEZIK – SLOBODA – TRADICIJA (Društveno-politička stvarnost bosanskoga jezika u južnoslavenskoj jezičkoj zajednici). Konferencija je održana pod visokim pokroviteljstvom potpredsjednika manjega bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska mr. Ramiza Salkića i u suorganizaciji Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu. Prva konferencija o bosanskom jeziku u Banjoj Luci održana je, također u sali Vijeća naroda Narodne skupštine RS, prije dvije godine, juna 2016. godine. Cilj Konferencije je bio da se prigodnim istupima, referatima, saopćenjima, znanstvenim analizama još jednom javno skrene pažnja na nesretni, sramotni, ponižavajući, anticivilizacijski nacionalistički kontekst u kojemu funkcionira bosanskohercegovačko društvo. “Bošnjaci u bh. entitetu Republika Srpska”, kako je u pozdravnoj riječi istaknuo gospodin Salkić, “suočeni su već četvrt stoljeća sa ozbiljnim uzurpiranjem osnovnih prava, među kojima je pravo na maternji jezik... Vlada i Narodna skupština bh. entiteta Republika Srpska dopustili su sebi da sa zvaničnoga nivoa provode diskriminaciju Bošnjaka...” Skup je ispred sarajevskoga Instituta za jezik pozdravio direktor dr. Alen Kalajdžija, istaknuvši da je “zadatak onih koji su nosioci političkih, društvenih, obrazovnih i naučnih funkcija u domovini da pruže punu podršku očuvanju i učenju bosanskog jezika... ” Diskriminiranje bosanskog jezika nije, dakako, samo profašistička “ekskluziva” manjega bh. entiteta Republika Srpska, bosanski jezik se negira ili nastoji drukčije imenovati i na mnogim bh. prostorima gdje vlast ima hercegbosanski HDZ. Na konferenciji je govoreno o statusu bosanskog jezika u Makedoniji (mr. Izeta Babačić), Kosovu (dr. Muljaim Kačka), Srbiji (dr. Sead Šemsović), Hrvatskoj (dr. Remzija Hadžiefendić-Parić), Sloveniji (Jasmina Imširović), zatim je o bosanskom jeziku u Evropi i svijetu govorila mr. Aida Kršo. O statusu bosanskog jezika u Crnoj Gori trebalo je da govori Suljo Mustafić, ali kako gospodin Mustafić nije mogao doći usljed iznenadne spriječenosti, pročitan je njegov referat o statusu bosanskog jezika u Crnoj Gori. Sve govori da pitanje bosanskoga jezika i bosanskoga jezičkog naslijeđa i kulture nije sporno ni u jednoj državi nastaloj raspadom jugoslavenske državne zajednice, jedino je bosanski jezik “sporan” na onim prostorima države Bosne i Hercegovine gdje svoju vlast organiziraju antibosanske nacionalističke elite. O tom problemu je na konferenciji govorio književnik Hadžem Hajdarević, koji je istaknuo da “antidemokratsko ponašanje pojedinih dijelova bh. vlasti ne treba umotavati ni u kakve eufemizme, treba jasno reći: Gdje god se, bilo kojem govorniku, oduzima elementarno ljudsko pravo na vlastiti jezik i pravo na ime njegova maternjeg jezika, u pitanju je brutalno demonstriranje fašizma.” Svoja izlaganja na konferenciji podnijeli su i: dr. Elvir Musić (“Jezik i spoznaja”), dr. Jasmin Hodžić (“Ime našeg naroda i jezika”), dr. Amira Turbić-Hadžagić, te dr. Alen Kalajdžija (“Historija bosanskog jezika – paradigma bosanskog kulturnog rariteta”). Zanimljivo da su banjalučki mediji i općenito mediji u RS informirani o konferenciji o bosanskom jeziku nepuna dvadeset četiri sata prije početka konferencije. Htjelo se, kako rekoše organizatori, izbjeći nepotrebnu medijsku buku i halabuku. Najvažnije je da konferencija bude održana i da se nastavi pravna i politička borba za priznavanje bosanskog jezika, kao, dakako, i srpskog jezika i hrvatskog jezika, na cijelomo prostoru države Bosne i Hercegovine. A ono što u cijeloj ovoj priči ne treba nimalo zanemariti jest opora činjenica da bosanski jezik nema primjereniju institucionalnu podršku ni od strane onih koji u Bosni i Hercegovini “plaču nad njegovom sudbinom”, što, u posljednjih nekoliko decenija, dovodi do privatnih, izvaninstitucionalnih jezičkoistraživačkih i pravopisnonormirajućih inicijativa. Bosna je nažalost takav društvenopolitički prostor da se vječito moraju ponavljati univerzalni aksiomi kako je sve što se misli, osjeća, pamti, planira sve što se kroz generacije slaže u nacionalnu i općesvjetsku memoriju sadržano u maternjem jeziku i da bez očuvanja maternjeg jezika nema ni očuvanja cjelokupnosti identiteta bilo koje društvene grupacije, naroda ili zajednice. Važno je istaknuti da je samom prigodom održavanja konferencije štampana i publikacija JEZIK – SLOBODA – TRADICIJA (Društveno-politička stvarnost bosanskoga jezika u južnoslavenskoj jezičkoj zajednici), gdje su na jednom mjestu okupljeni svi izloženi referati. Izdavači su “Bosanska medijska grupa”, Tuzla, na čelu s jednim od koordinatora organiziranja ove konferencije Mehmedom Parganom, i Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu. Zato bi, vjerujemo, ovaj izvještaj sa konferencije o bosanskom jeziku u Banjoj Luci trebalo završiti tekstom koji je istaknut na klapni ove publikacije (tekst je izvađen iz referata direktora Instituta za jezik dr. Alena Kalajdžije): “Bosanski jezik jeste lingvistička, društvena, historijska, naučna, kulturna, politička činjenica; on je formalnopravno, naučno, i faktički priznata činjenica i društvena realnost, ali još uvijek nije osigurao cjelovitu i punopravnu političku zaštitu matične države koja ga priznaje za standardni i službeni jezik zemlje ukojoj se 52,86 posto građana, prema posljednjem popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 2013., izjasnilo da govori tim jezikom. Zato danas pitanje bosanskog jezika nije naučno već sociološko i političko pitanje...” Zajedničko je mišljenje da konferencije o bosanskom jeziku treba održavati u Banjoj Luci svake dvije godine. Pa i onda kad problemi uzurpiranja elementarnih ljudskih prava i u ovom entitetu i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine budu pozitivno, demokratski, civilizacijski riješeni.