Dok su se na monitorima smjenjivala imena i prezimena ubijenih Sarajlija i današnji stanovnici odavali počasti ubijenim (jer svi su oni branitelji Grada) sjećanja kao poruke su izrastala u tamno, olovno nebo, koje je, s vremena na vrijeme, zajedno sa Sarajlijama puštalo svoje olovne nebeske suze. „Sarajevski duh“ je bio tako prisutan, tako stvaran da se mogao rukom dodirnuti.I ovo sjećanje, i ovaj trenutak sa praznim crvenim stolicama, na kojima je mogao sjedjeti jedan grad koga više nema, bila je velika odbrana Grada, odbrana našeg Sarajeva.