Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović uputio je čestitku Jevrejima povodom blagdana Hanuke. U čestitki reisu-l-uleme, upućenoj Jakobu Finciju, predsjedniku Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine se kaže:

Rijeke Una i Jala prema jutrošnjem izvještaju su u porastu, dok je većina ostalih u opadanju nakon padavina koje su u proteklim danima zabilježene u Bosni i Hercegovini, javlja Anadolu Agency (AA).

Sarajevo, 13. decembar - Glavni odbor Udruženja ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini danas je održao svoju XV sjednicu.

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u četvrtak u okviru manifestacije Dani o Allahovom poslaniku „Selam, ya Resulallah“ gost će biti nana Fata Orlović

Sagledavanja:  Ima li života poslije Facebooka?

Prije 130 godina, preciznije 1887.  u Sarajevu je objavljeno djelo « Narodno blago » Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. Pored drugih sadržaja u ovom značajnom spomeniku bošnjačke kulture, autor je ukazao i na  značenje bošnjačke narodne pjesme

Prednost razmišljanja i primjene Kur’ana nad njegovim pukim memoriranjem/ Čudno će nam, možda, zvučati podatak da je među ashabima bilo malo hafiza u vrijeme života Muhammeda, alejhisselam!/Valjalo bi razmisliti o organiziranju takmičenja u tefsiru

U ona neka daleka vremena kad sam, dovršavajući studij jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio kao lektor honorarac u Islamskoj misli, često bi u redakciju ovoga mjesečnika, kao i u redakciju Preporoda, navratio jedan uvijek vedri, nasmijani, pričljivi gospodin, s crnim brcima kao s najvlastitijim zaštitnim znakom, bio je to Nuraga Softić (1931.-2015.), majstor fotografije, bolje reći, zaneseni zaljubljenik u fotografiju, u osebujni jezik fotografijskog izraza i njegove zadate “govorne” mogućnosti, zaljubljenik u život i iskrenō, nepomućenō radovanje neizvjesnostima života... Obavezno bi se išlo na kahve u neku od najbližih sarajevskih kafedžinica jer se tada u prostorijama Starješinstva Islamske zajednice za BiH, Hrvatsku i Sloveniju teško mogla popiti kahva a da svima bude po mjeri i ukusu, redovno bi na tim kahvenisanjima bio i Ismet Bušatlić, tadašnji glavni i odgovorni urednik Islamske misli, te iz Preporoda Salih Smajlović, Bajro Perva, Ahmed Mehmedović. Svi su oni daleko više i bliskije od mene poznavali dobroga Nuragu iz Banovića, ja sam najviše volio biti malo postrani, i posmatrati priču, koliko god sam istu tu priču volio i slušati, s one prijateljske distance kad se određeni razgovor zapliće u nepredvidive konotacijske mreže pa se u zanimljiva “predivu” od iskustava i razmišljanja o životnim iskustvima uobličuju u svjetove koje kasnije, u sjećanjima, prepoznajemo kao nepatvorenu dušu jednog bremenita vremena... Nuraga je rado pokazivao svoje umjetničke fotografije i kao neposredne vrhunske umjetnine, nastale u sretnom trenutku blagoslovna nadahnuća i harmoniziranih simetrija svjetlosti, i kao “ispisane” himne Životu i Prolaznosti u njemu. U svakoj se fotografiji najviše osjećala sanjarska posvećenost fotoumjetničkom poslu. I danas mi se pred očima razastiru fotografije “Statua”, “Neman”, “Brko”, “Cigaret-pauza”, “Rudar”, pa slike lijepih djevojaka u narodnoj nošnji ili kakvoj teferičkoj zanesenosti, pejzaži gorštačkih lica, pa tijela i lica predmeta s naročitim namjenama, idilični seoski prizori, rudarski putevi, slike čvornatih ruku i slike očiju čiji pogled stoji na granici Ovoga i Onoga svijeta... Nuraga Softić nije bio samo majstor fotografije, volio je sevdalinku i šargiju, rado je, kako je u jednome tekstu istaknuo novinar Bajro Perva, svirao i pjevao prijateljima i s prijateljima, dugi je niz godina bio glumac u lokalnom amaterskom pozorištu u Banovićima, snimio je, osamdesetih godina prošlog stoljeća, i nekoliko dokumentarnih filmova i filmskih uradaka s etnotematikom, pisao je pjesme sufijske inspiracije, znao je, kažu, sve svoje pjesme napamet, bilježio je narodnu usmenu književnost i običaje, i nije propuštao da se pojavi na tradicionalnim narodskim teferičima, mevludima, rado je, i kao derviš, zalazio u tekije, uvijek želeći da svojim fotografijama bude mjerodavan hroničar svih društvenih sastavnica vremena u kojem je živio. A da bih nešto više napisao o Nuragi Softiću u ovom serijalu “Iverje”, pomogli su mi književnici iz Banovića Safet Berbić i Sead Husić, te dugogodišnji Nuragin prijatelj Bajro Perva. Nuraga Softić je rođen 8. januara 1931. godine u Podgorju kod Banovića. Fotografijom se počinje baviti 1951. godine. Prve fotouratke sačinio je BOX-kamerom. Prvu umjetničku izložbu imao je u Tuzli 1960. godine. Ubrzo će njegove fotografije obići cijeli svijet. Imao je četrdesetak samostalnih izložbi u Bosni i Hercegovini i inozemstvu, te sudjelovao na oko tri stotine kolektivnih izložbi umjetničke fotografije. Rado je svojim prijateljima prepričavao živote svojih fotografija izloženim u Istanbulu, Moskvi, ili Azerbejdžanu. Osvojio je četrdeset pet nagrada. Nakon jedne od tih nagrada (Istanbul, 1989.), dobio je, 1991. godine, poziv da obavi hadž; tad je evidentiran u registar fotoreportera koji su imali pravo obilaziti i fotografirati najznačajnije islamske objekte u Mekki i Medini. Danas se fotografije Nurage Softića uzimaju kao veliki kulturnopovijesni doprinos u razumijevanju Bosne, bosanske muslimanske tradicije banovićkoga i ukupnog tuzlanskoga kraja. Mnogo je na fotografijama svadbenih i nevjestinskih nakita, narodne nošnje, scena tradicionalnih narodnih običaja, prizora iz bosanskoga vjerskog života, zaljubljeničnih idila u mahalama, pogleda koji pomjeraju granice ushićenosti i srama... Ono što ga je naročito krasilo kao čovjeka jest Nuragin ustrajni napor da svoje znanje o fotografiji prenese na mlađe naraštaje; organizirao je više kurseva za izradu umjetničke fotografije. Bio je dugogodišnji predsjednik fotokluba u Banovićima, bio je uz to i član Foto-kino kluba Tuzla, te vrlo ugledan član Asocijacije za umjetničku fotografiju Bosne i Hercegovine. Godine 1977. štampan je katalog najljepših fotografija s trideset dvije fotografije koje je Nuraga Softic zabilježio. Foto-savez Bosne i Hercegovine proglasio ga je počasnim članom Saveza 1968. godine, a 1977. dodijelio mu i Zlatni prsten... Foto-savez Bosne i Hercegovine mu 1996. godine dodjeljuje zvanje Majstor fotografije. Ozren Božanović, predsjednik Asocijacije za umjetničku fotografiju BiH, u svom tekstu kaže: “Istorija bosanskohercegovačke umjetničke fotografije teško bi se mogla zamisliti bez Nurage Softića, majstora umjetničke fotografije iz Banovića...“ Snimio je i režirao nekoliko kratkometražnih dokumentarnih filmova, među kojima su Ukradena košuta, Prosidba i Gosti, i dr. S ovoga svijeta otišao je u četvrtak 22. maja 2015. godine, u osamdeset petoj godini života, dženaza mu je, kažu, klanjana sutradan, u petak, položen jeumezar u svomerodnom Podgorju, a na ispraćaju na Onaj svijet okupio se veliki broj rodbine, prijatelja, poštovalaca Nuragina svestrana rada i djela. O Softiću je, u povodu promocije njegove knjige Svjetlopis, književnik Atif Kujundžić zapisao slijedeće: “Nuraga Softić (...) dao je umjetničkoj fotografiji sve što je mogao dati. (...) Softić je napravio ogroman broj snimaka i fotografija, fotografirajući doslovno sve što je ispred sebe vidio. Jedan broj njegovih fotografija ima dokumentarnu i etnografsku vrijednost, a druge u toku čijeg je nastajanja iskušavao različite postupke koji će proizvesti efekte u nadgradnji namjere i postizanja određenog cilja i koje su dosegle neupitan inventivno-kreativni nivo fotografskog jezika, omogućile su mu ugled fotografa od imena i zanata. Nuraga Softić je realizirao je fotografije u rasponu od fotograma i tehničke perfekcije do solarizacije i grafike. Najveći posao obavio je tematizirajući obimne cikluse fotografija iz seoskog i rudarskog života, te portrete bosanskog čovjeka.” A kako danas živimo u dinamičnom digitalnom dobu, krajnje je neizvjesno u kojem će se pravcu kretati fotografija uopće. Poznato nam je da umjetnik nije samo onaj koji pogledom i klikom spasi neki veličajni životni trenutak nego i onaj koji snagom vlastitih imaginacijskih receptora uspijeva “detektirati” polisemiju određenoga fotoumjetničkog predloška. Malo ko danas, kad smo odsvuda izloženi pjuskovima digitalnih fotografomanija, išta, recimo, zna o nekadašnjim eksperimentalnim fotografskim tehnikama, o izoheliju, solarizaciji, fotogramu, sandwich-negativu, grafici, o tehnikama koje su korištene pri izradi umjetničke fotografije. Nuraga je, kažu, noćima bdio u zatamnjenim prostorijama banovićkog foto-kluba šezdesetih godina prošloga stoljeća, škiljio u nadolazeće fotoobrise i s nestrpljenjem očekivao da se iz hemijske otopine ukaže željeni efekt skladnoga suodnosa svjetla i sjene, upravo onako kako ga umjetnikovo oko želi ugledati. Dobra fotografija prestaje, vremenom, biti samo dokument, postaje moćan prostor “učitavanih” nostalgija najrazličitijih svojih promatrača. Lica na Softićevim fotografijama doimaju se otvorenima poput bosanskih sunčanih jutara i pejzaža, nema na timlicima nikojih kozmetičkih omaglica, nikakvih olažica, pogledi su jasni, definirani, spontani, odnosi svjetlosti i sjena bivaju uspostavljeni u potpunim božanskim srazmjernostima. Onaj koji fotografira nastoji i da bilježi i pamti, da arhivira i čuva, da otvara i ukazuje, zato su fotografi, od XIX. stoljeća naovamo, najrevnosniji čuvari slika vremena i informacijā koje donose njihove fotografije. Iza Nurage Softića je ostalo šest objavljenih knjiga i na desetine hiljada fotografija. Bilo bi dobro da ga se u skorije vrijeme sjete njegovi Banovićani, Tuzlaci, zašto ne i Sarajlije, nekom prigodnom hommage-izložbom. Tako nećemo produžiti samo naša sjećanja na ovoga skromnog i zanimljivog umjetnika, nego ćemo produžiti i vlastita sjećanja na vrijeme koje nam se sve više otima, zamućuje, prestaje biti sastavnim dijelom naših ličnih i zajedničkih povijesnica... (Zamišljam kako bi se Nuraga, u Morića hanu ili u “Aeroplanu”, široko i dobrohotno nasmijao ovome mom prijedlogu i ovome prigodnom zapisu.) Rahmet Božiji njegovoj plemenitoj i radoznaloj duši!

U velikoj sali JU „Centar za kulturu, sport i informisanje Bužim“ 28. oktobra održan je naučni simpozij na temu: Odgovornost za kulturu bošnjačkog naroda. Organizatori skupa bili su Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ Bužim i Patriotska liga Bužim. Događaju je prisustvovalo preko dvjesto osoba uz brojne novinare i zvanice. Ova ideja, čiji je inicijator bio prof. dr. Husein Muratović, realizirana je uz finansijsku podršku Općine Bužim ali i nekolicine privrednih subjekata. Uvodni referat o naučnom skupu, ideji za održavanje, te ciljevima koji se njime žele postići govorio je prof. dr. Husein Muratović, a u svome izlaganje akademik Muhamed Filipović, posebno je naglasio da su Bošnjaci u svojoj dugoj historiji stvorili velika kulturna blaga. Jedan od problema je kako kaže što ih još uvijek nisu do kraja otkopali, nisu sa njih sklonili patinu vremena i različite pokrove koje su njihovi neprijatelji stavili na njih. “Naša historija i kultura je falsificirana, o nama su drugi govorili, ko smo i šta smo. Definirali su nas i za nas govorili da smo nepismen narod. Imate čitav niz izjava katoličkih monaha koji kažu da je u Bosni vladao mrak nepismenosti, osim što je u nekim samostanima gorila svijeća prosvjete. To je laž. Mi smo imali masovne mektebe, medrese, dershane, različita učilišta i pismenost i kultura je vladala baš u vrijeme dominacije Bošnjaka. Katoličke književnosti nije bilo dok ovdje nisu došle Osmanlije i islam. Tada je i nastala katolička književnost. Da ne kažem da jedan Ivo Andrić u uvodu svoje doktorske disertacije kaže da se za vrijeme osmanske vladavine ništa značajno, u duhovnom smislu, u Bosni nije dogodilo. To je tipična i originalna laž”, rekao je Filipović. Dalje je kazao da je „Evropa znala da smo mi stvorili kulturna blaga i dali naučne doprinose, ali naši susjedi nisu. A zašto nisu? Zato što nisu htjeli da znaju. Oni su htjeli da o nama stvore krivu sliku, odnosno da smo mi svijet koji se sastoji od grupe ljudi, koji je ostatak tuđe vladavine. Tako smo definirani. Da nismo ni narod, nacija, ni skupina, da nemamo svoje kulture, da smo nepismeni, nemamo jezika. Jednostavno, da smo ostatak osmanlijske vladavine koji treba da nestane. To je bila zvanična politika hrvatskog i srpskog nacionalizma”. Ali unatoč svemu, ne može se uništiti jedan narod, pogotovo narod koji ima kulturu, a Bošnjaci je, prema njegovim riječima, imaju.

U više objavljenih tekstova Preporod je donosio priče povratnika koji žive sami, a nerijetko su jedini stanovnici određenih sela. Kako vrijeme prolazi ovi povratnici zalaze u sve kasniju životnu dob, što može značiti i veću izloženost zdravstvenim problemima. Neki od njih se zbog zdravstvenih razloga, a drugi zbog nepodnošljive samoće odlučuju za gerontološke centre.

Bogat program Medžlisa islamske zajednice Donji Vakuf povodom mjeseca Rebiul- evvela, u kojem je rođen posljednji Allahov poslanik Muhammed a.s., krunisan je centralnom manifestacijom u prepunoj Sportskoj dvorani, koncertom ilahija pod nazivom “Večer ilahija.”

Bihać, 26.11.2017. – „Hatme“ u Krajini predstavljaju posebnu svečanost koja se bez imalo uveličavanja stavlja u rang velikog veselja poput svadbe, rođenja djeteta i sl., pa se njima pristupa sa posebnim senzibilitetom sa jedne i sa posebnim emocijama i davanju na značaju sa druge strane.

Čaršijska džamija u Prijedoru, u petak 1. decembra bila je ispunjena do posljedneg mjesta

U srijedu. 29.11.2017. g je u Osnovnoj školi Špionica u sklopu predmeta Islamske vjeronauke obilježen dan rođenja Muhameda a.s. uz prigodno druženje učenika i nastavnika koje su organizirale nastavnice Sadija Salkic, Mašić Amra, Mujkić Edina i pedagogica Alma Odobašić

Udruženje žena Medžlisa Islamske zajednice Livno po prvi put učestvuje na sajmu „Zlatne ruke Livnjaka“- sajam proizvoda iz domaće radinosti, umjetnina i rukotvorina, koji se održava petu godinu zaredom u PTC-u Forum, pod pokroviteljstvom Općine Livno i kantonalnog Ministarstva poljoprivrede.

Uslijed olujnog vjetra, koji je zadesio Bihać, kao i ostala mjesta širom Bosne i Hercegovine, 11. i 12. decembra 2017. godine, uveliko je oštećen krov zgrade Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću u površini od oko 550 kvadratnih metara.