Srebrenica je godinama unazad bila sinonim za Genocid nad Bošnjacima i tako će biti dok je svijeta i vremena. Ipak, ljudi koji su na vlastitoj koži iskusili ogromnu žrtvu, koji su ostali bez članova svojih porodica, onih najbližih, osim te univerzalne boli koju će do smrti nositi na vlastitim ramenima, jednostavno su odlučili da moraju da žive dalje i da se prisjećaju svoje Srebrenice onakve kakvu su je zapamtili ranije ili kako su je zapamtili njihovi roditelji. Adem Mehmedović, zajedno sa svojom suprugom Nerminom, prije nekoliko godina se odlučio na ono što mnogi ni u snu ni danas ne pomišljaju - da živi svoj život u Srebrenici i da svoju porodicu opskrbljuje hljebom koji je zarađen upravo u njegovom rodnom gradu. Adem trenutno radi kao uposlenik RTV Srebrenica, ali put do njegovog komada sreće na zvjezdanom srebreničkom nebu je bio veoma trnovit.“Vratio sam se sam prije nekoliko godina u Srebrenicu, kao momak, sa 26 godina. U početku sam bio bez posla, ali sam jednostavno želio nešto novo u životu. Prvi i osnovni razlog mi je bio - hajmo probati, to je moje, pa ako ne bude išlo, grije Sunce i na drugim mjestima u BiH. Počeo sam raditi ubrzo, pa sam se oženio 2017. godine. I supruga je počela da radi u vrtiću. Prije dva mjeseca smo kupili i stan u Srebrenici, a prije toga smo neko vrijeme bili podstanari u Srebrenici. Teško je objasniti ljudima šta nas je privuklo tamo, jednostavno želja da živimo na svom. Moja supruga je doslovno i odrasla ovdje, jer se ona u Srebrenicu vratila još 2001. godine, zajedno sa roditeljima. Često komentarišemo kada putujemo - čim se vraćamo prema Srebrenici, nekako se opet u njoj najbolje osjećamo. Možda mnogo toga fali ovdje, ali je nama lijepo u Srebrenici”, kaže Adem Mehmedović.Mehmedović je pronašao svoj mir, pronašao ga je u sokacima svog usnulog grada. Adem i njegova porodica i ne pomišljaju više da napuste Srebrenicu, te je više nego ikada ubijeđen da je upravo to mjesto gdje će odrastati njegova djeca. A nije jedini mladi čovjek koji u Srebrenici tako razmišlja.“Uvijek nam je mnogo toga nedostajalo, odrastali smo u teškim prilikama, počevši od agresije na BiH. Ja sam do sada promijenio 20-ak mjesta stanovanja. Ipak, kako godine prolaze, meni je sve ljepše i ljepše u Srebrenici. Ja sam u posljednjih nekoliko godina sve sretniji i sretniji. Sad mi je daleko lakše živjeti ovdje. Možda je to razlog da u brojnim negativnim stvarima vidim pozitivu, što neki drugi ljudi možda ne vide”, kaže Adem. Poučeni iskustvima iz prošlosti da ne bi razmišljali o budućnosti Uprkos tome što se Genocid u Srebrenici dogodio prije gotovo 25 godina, u Srebrenici i oko nje i dalje stanuju ti duhovi prošlosti koji imaju namjeru da ugase svaku nadu Srebreničanima, onim čestitim ljudima koji su odlučili da prkose svim nedaćama i vrate se na svoja krvava ognjišta. Prijetnje su i dalje tu, ali Adem kaže da ljudi koji sada žive u Srebrenici drugačije razmišljaju nego prije 25 godina. “Neke se stvari ne mogu zaobići i iznervira te sve to, ali proradi inat pa onda kažeš: ‘Ma, nećeš!’ Poučeni smo mi iskustvima iz prošlosti da ne bismo razmišljali o budućnosti. Gradimo naš svijet ovdje. Razmišljamo često o svemu tome, nije da te ne pogodi, da te ne uplaši, ali na neke ljude jednostavno ne možemo utjecati. Oni misle to što misle, uradili su to što su uradili i uradili bi to što su uradili, ali mi smo, po prvi put, spremni na sve. Nismo mi neki element koji je ovdje u podređenom položaju i koji poginje glavu. Mi smo svoji na svome. Cilj svih ljudi ovdje je da grade svoju zajednicu i da Srebrenica bude mjesto boljeg života. Teško će biti kao u prošlosti, ali želimo da ovo bude mjesto gdje će se naša djeca i dalje rađati, gdje će odrastati, gdje će se školovati i voljeti svoj grad. Ima ovdje mnogo Bošnjaka i Srba koji vole ovaj grad i žele mu sve najbolje, ima i onih koji ga ne vole, a žive u njemu, ima i onih trećih koji polijepe prijeteće plakate pa odu u Bratunac. Tako je kako je, ali čovjek u podsvijesti uvijek ima ono što se ovdje dogodilo. Međutim, sve tvoje je tu i ne želiš ga pustiti ili se odreći svega toga”, ističe Mehmedović. Srebrenica nije “ono tamo” Svaki početak nije bajkovit, pa je normalno očekivati da nikome neće sve ići onako kako je „naumio“ u svojim snovima. Ali, entuzijazam mladih ljudi koji su odlučili da prkose historiji i svim onim dušmanskim duhovima prošlosti koji vrebaju srebreničkim šumama danas je jači od svega. Srebrenica je postala prkos. Srebrenica je postala inat. Srebrenica je postala feniks koji se lagahno podiže iz pepela, a upravo su mladi oni koji tom feniksu “glancaju” krila za neke nove letove na srebreničkom povjetarcu sreće.„Dragog Allaha samo još molim za proširenje porodice, a sve ostalo će doći. Molim Boga da se naša djeca rađaju ovdje i da odrastaju ovdje. Mi uvijek možemo reći da je Srebrenica naša Hidžra i da nam je čast da se djeca rađaju na mjestu gdje je počinjen genocid. To je ono što je svima nama u mislima i dovama, kada god stanemo pred Uzvišenog Allaha“, ističe Adem Mehmedović.Konstatacija da je Srebrenica danas zaboravljena od brojnih od kojih ne bi trebala da bude zaboravljena ne umanjuje činjenicu da su ljudi u Srebrenici odlučili da se sami izbore za komad svoje sreće. Žele sebi i svojim porodicama učiniti Srebrenicu boljim mjestom za život. Srebrenica i dalje živi, uprkos brojnim problemima, a zaslugu za to imaju isključivo oni kojima u ličnim kartama piše SREBRENICA.„Nije da nema posla ovdje, ima tih nekih firmi i za početak se može pronaći neki solidan posao. Nevjerovatno zvuči, ali ovdje posla možda ima više nego u nekim mjestima u FBiH. Sve ostalo je stvar subjektivnog zapažanja. Možda moja pravila ne važe za druge i možda druge ne bih mogao ubijediti. Uvijek ljudima u ostatku BiH pokušavam da kažem da Srebrenica nije “ono tamo”. Ovo je jednostavno Bosna, ovo je dio naše zemlje. Srebrenica je Bosna i Hercegovina. Srebrenica je naša. Kod mene je taj osjećaj patriotizma i ljubavi prema Srebrenici bitniji od svega“, kaže na kraju razgovora za Preporod Adem Mehmedović.

U periodu od 01.-04. jula 2019. godine u Travniku su održani 21. Kulturno-edukativni i sportski susreti članova Udruženja ilmijje i uposlenika Islamske zajednice. Organizatori iz Udruženja ilmijje su se potrudili da i ovogodišnje 21. susrete obogate brojnim kulturno-edukativnim sadržajima, poput predavanja, druženja i posjeta znamenitostima Travnika i Travničkog muftiluka.

Na Musalli sultana Mehmeda Fatiha u Donjem Kamengradu jučer je klanjan džuma namaz čime je okončana ovogodišnja vjersko kulturna manifestacija „Musalla 2019“ koja je trajala u proteklih pet dana .

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović danas je u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu održao hutbu posvećenu godišnjici Genocida nad muslimanima Bošnjacima.

SARAJEVO, 5. JULA (MINA) – Neizrecivo je važno da cijeli ljudski rod uči i primi nauk iz Srebrenice o tome kakvo zlodjelo su spremni počiniti ljudi našeg vremena, poručio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović sa današnje hutbe iz Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu posvećene obilježavanju godišnjice genocida nad Bošnjacima. „Zlo koje su počinili ljudi oko nas neka ostane na njihovoj savjesti. Oni ne mogu od svog zla pobjeći, za njega se mogu samo pokajati. To je zakonitost koja je jača od čovjeka. Takvi neće moći ni od istine pobjeći, i to je sasvim očigledno. U vezi s pravdom je drugačije. Spora je, ali je i ona neumitna. Nećemo izgubiti nadu u pravdu i nikada nećemo posustati u borbi da se ona ispuni. Neka to znaju i oni koji su zajedno s nama pravdoljubivi, ali i oni koji se nečasno odnose prema Božijem i ljudskom sudu i koji pravdi žele umaći“, izjavio je je reisu-l-ulema. Ovom prilikom je ukazao na činjenicu da su različitosti među ljudima Božija volja i da u svojoj suštini predstavljaju bogatstvo, ali da čovjek zbog svojih slabosti nije uvijek dovoljno snažan da to ispravno razumije. Pojasnio je kako mnogi uzimaju različitost kao razlog za negativan odnos, podozrivost i pakost, pa na kraju mržnju i otvoreno neprijateljstvo, dok drugi, tamo gdje su uspostavljeni civilizirani odnosi, u različitostima vide priliku za izgradnju razumijevanja, dogovor i svijetlu budućnost. Ocjenjuje da tamo gdje dugo vladaju negativni odnosi ljudi se jedni od drugih udaljavaju upravo zbog pogrešnog razumijevanja različitosti i da takvi odnosi nužno vode ka nepovjerenju i stalnom iščekivanju posljedica koje se manifestiraju u pesimizmu i strahu u svakodnevnom životu ljudi. „Sve ovo ima daleko veću težinu ako se ovakve posljedice vezuju za jedan narod čije su rane toliko duboke zbog zločina genocida koji je u skorijoj prošlosti u ovoj zemlji počinjen. Iako se zločin takvih razmjera dogodio muslimanima na očigled cijelog svijeta, iako su najviši međunarodni sudovi izrekli konačnu ljudsku istinu o genocidu u Srebrenici, žrtvi se i dalje nanosi uvreda i bol od strane onih koji svoju odgovornost hoće da prikriju, a uz to i dalje svakodnevno, gdje god mogu, ljudima život otežavaju“, dodao je reisu-l-ulema. Naglasio je da je „mržnja, kao sestra zla, tokom duge ljudske povijesti, pokušavala da ubije saosjećanje i plemenitost među ljudima“, ali da nikada to nije uspijevala, te je pozvao na stalnu borbu protiv zla i destruktivnih ponašanja i vjeru u „korijen dobra koji je Svemogući Bog usadio u ljude“. Podsjetio je da će u sljedeći četvrtak, 11. jula, u Srebrenici biti klanjana dženaza šehidima genocida, a nekoliko dana kasnije, i dženaza šehidima Prijedora i drugih mjesta u dolini Sane. „To su teški dani za nas. Pred tolikom količinom zla koja se sručila na nas stojimo nijemo. Ali i skrušeno molimo: Allahu Dragi, daruj im najljepše bašče onog svijeta koje si stvorio, a njihovim egzekutorima, najvećim zločincima ovoga svijeta, ono što si im Ti namijenio“, poručio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović.

Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas izjavio je u srijedu kako je spreman da prekine sve veze s Izraelom ukoliko ta zemlja ne ispoštuje sporazume koje je potpisala.

Vlada Federacije BiH je, na današnjoj sjednici u Sarajevu, proglasila 11. juli 2019. godine, dan sjećanja na genocid u Srebrenici, Danom žalosti u Federaciji Bosne Hercegovine.

Nedolazak ministra finansija Vjekoslava Bevande iz HDZ-a na sjednicu Vijeća ministara, na kojoj se trebalo odlučivati o privremenom finansiranju institucija BiH predstavlja neodgovoran čin koji dodatno otežava funkcionisanje institucija BiH i usložnjava političke prilike, smatraju u Stranci demokratske akcije (SDA).

Tradicionalni karate turnir, koji je proteklih godina postao neizostavan dio manifestacije „Musalla“, održan je u malom parku pored rijeke Zdene.

Tradicionalni koncert ilahija i kasida, koji je godinama postao nezaobilazan dekor manifestacije „Musalla“, održan je sinoć pred velikim brojem posjetilaca na Trgu oslobodilaca u Sanskom Mostu.

Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić predvodi delegaciju Bosne i Hercegovine koja će učestvovati na Samitu o zapadnom Balkanu koji će biti održan 4. i 5. jula u poljskom gradu Poznanu.

Nesporno da su i Marić i Dačić ostali u službi politike koja negira ili relativizira zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom devedesetih godina. Zašto svoje tvrdnje nikada nisu iznijeli, a mogli su, pred institucijama u kojima snosite odgovornost za izrečeno? Kada je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju vođen proces protiv peterice optuženih za zločine počinjene u prijedorskim logorima, Toma Fila bio je advokat Mlađe Radića zv. Krkan (inače postoje ozbiljni argumenti zašto ovaj stražar smjene u logoru Omarska nosi ovakav nadimak). Da bi, svjestan zločina koji su počinjeni u Omarskoj, barem umanjio odgovornost svog branjenika, Fila je ukazivao da je Krkan sarađivao sa tužilaštvom i uradio sve što je tužilac od njega tražio. Ne osporavajući da su u Omarskoj i drugim prijedorskim logorima u ljeto 1992. godine izvršena teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, Fila je u toku tog procesa potvrdio, barem djelimično, da su počinjeni zločini. I nije on jedini. Veliki je broj srpskih svjedoka koji su, da bi zaštitili jednog, krivicu prebacivali na drugog Srbina. Ali, zajedničko im je, u svakom slučaju, da prikriti zločine nisu mogli ma koliko da su se uzaludno trudili. Ko to tamo laže Deceniju i po nakon okončanja procesa u kojem je pet zločinaca osuđeno na ukupno 63 godine zatvora za počinjene zločine u prijedorskim logorima, Toma Fila postaje član Socijalističke partije Srbije na čijem je čelu aktuelni ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić. Isti taj ministar, nekada bliski saradnik Slobodana Miloševića i njegov nasljednik na čelnoj poziciji srbijanskih socijalista, osvrnuo se u jednoj emisiji na prijedorske logore. Umjesto da o njima, ako ništa drugo, upita svog partijskog kolegu, Dačić radije - da li iz nepoštovanja prema Fili ili sa namjerom da direktno uvrijedi žrtve - nasjeda na nepoznavanje osnovnih činjenica voditelja emisije Milomira Marića pa mijenja logor Omarsku sa logorom Trnopolje. Svaki iole prosječan poznavatelj prilika u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine znao bi razliku između ova dva logora. Marić nije ni među prosječnim poznavateljima, ali jeste među vodećim u relativiziranju i negiranju zločina i Genocida počinjenog nad Bošnjacima. To smo se uvjerili kada je u jednoj svojoj emisiji iznio tvrdnju o ubijenim srebreničkim Bošnjacima tako da ne iznenađuje njegova najnovija teza da su čovjeka kojeg su u Omarskoj uslikali po Evropi vodili po cirkusima i nahranili. Uslikani čovjek je Fikret Alić, bivši logoraš Keraterma i Trnopolja koji nijedan dan nije proveo u Omarskoj. Ne samo da Alić nije bio zatočenik Omarske nego u kompleksu tog logora nije ni postojala bodljikava žica. Ali jeste u Trnopolju - logoru u kojem je, prema evidenciji udruženja žrtava ubijeno 90 zatočenika, u kojima su Srbi silovali djevojčice i iz kojeg je 21. augusta 1992. godine izvedeno oko 200 zatočenika i ubijeno na Korićanskim stijenama od strane Interventnog voda prijedorske policije. Pripadnici spomenutog voda priznali su krivicu i time uklonili svaku sumnju u počinjeni masakr. Prijedorski Crveni krst utvrdio je da je u toku postojanja ovog logora između maja i oktobra 1992. godine bilo zatočeno 23.000 civila nesrpske nacionalnosti. Logor Omarska je još brutalniji. Do sada je utvrđeno da je u kompleksu tog logora u periodu od maja do augusta 1992. godine ubijeno 458 zatočenika. Od tog broja pet je žena i jedna maloljetna osoba. Sve ovo je dokazano pred međunarodnim i domaćim sudovima. Koji su to cirkusi i kada je Fikret Alić nahranjen, kako reče Marić, neka vam najbolje u svojoj potresnoj ispovijesti sam Alić kaže. Ne mora ni on lično, postoje na stotine knjiga, naučnih, stručnih članaka i svjedočenja koja o ovome govore. Jedna takva je iz pera britanskog novinara Eda Vulliamya u kojoj su detaljnije opisana zbivanja u Prijedoru 1992. godine. Dačić na to za uslikane logoraše kaže da su pozirali i da su sve slike plod propagande korištene u marketinške svrhe! Naravno, on ne nastoji da obrazlaže svoju gnusnu tvrdnju, ali to od njega se i ne traži. Potrebno je laž lansirati, zato i služe ovakve emisije. Hipoteka zločina za buduću Srbiju Nesporno da su i Marić i Dačić ostali u službi politike koja negira ili relativizira zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom devedesetih godina. Zašto svoje tvrdnje nikada nisu iznijeli, a mogli su, pred institucijama u kojima snosite odgovornost za izrečeno? Da li je nedostatak hrabrosti u pitanju ili ipak i sami znaju da je daleko od istine ono što govore? Neka odgovor na ovakva pitanja daju sebi i svojoj publici. Svakako, lakše je svoje nebuloze iznositi pred istomišljenicima onako kako to ovaj dvojac čini. Pred auditorijem pričati da bi ti polupismeni svijet odobravao izrečeno. Niko od prijedorskih Bošnjaka i Hrvata ne bi bio sretniji da su Marić i Dačić upravu. Da je sve rađeno da bi neko dobio ulogu nahranjenog cirkusanta u Evropi bi se lakše podnijelo nego iskopavati onoliku Tomašicu, tražiti i pronaći posmrtne ostatke na Korićanskim stijenama, po livadama u Kevljanima ili na drugim, preko 400 pojedinačnih ili masovnih grobnica u kojima su (bili) sakriveni posmrtni ostaci ubijenih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Bili bi možda i mnogi prijedorski Srbi sretniji. Ne bi strahovali da će biti uhapšeni i za svoje zločine odgovarati, ne bi ih proganjale slike ubijenih, pogledi djece čije su nenaoružane očeve likvidirali, ali ne bi više ni jedni druge pred istražiocima okrivljavali. U međusobnim optuživanjima stekli su zavidan talenat, mora se priznati. Nauči se sve pa i to. Valja se ipak nositi sa zločinima čiji je epilog najmanje 3.176 ubijenih nesrpskih civila u Prijedoru 1992. godine. Od toga 102 djece. Neka djeca ubijena su u spomenutim logorima. Neka iz njih izvedena, odvedena i brutalno ubijena. Mnogoj djeci još uvijek nisu ni pronađeni posmrtni ostaci.Hipoteku zločina ovakvim pristupom razni Marići i Dačići ostavit će budućoj srpskoj djeci koji budućnost neće moći graditi na onome što vide iz ovakvih emisija. No, to je već njihov problem.

Duboke su bile rane na duši rahmetli Safeta Ćatovića, primoranog da napusti rodnu grudu, nakon neistraženih i nekažnjenih četničkih zločina nad njegovom porodicom, rodbinom i komšijama koje su bacili u jamu Čavkarica u Drugom svjetskom ratu. Sjećam se kako me je njegova supruga Sara, da on ne čuje, ispitivala o knjizi Vladimira Dedijera, kako bi saznala činjenice o kojima se teško razgovaralo. Vjerovatno je to razlog što se ni poslije pada komunizma nije fizički "pojavljivao" u Bosni, ali je uvijek koristio priliku da u svome domu u New Jersyju ugosti goste iz BiH.   U Nju Džersiju, u SAD, 2. juna, u 95. godini, nakon duže bolesti na Ahiret je preselio dr. Safet Ćatović. Dženazu mu je u ponedjeljak 3. juna klanjalo nekoliko hiljada poštovalaca njegovog imena i djela, muslimana svih nacionalnosti. U zapisu o njegovoj dženazi dr. Aras Konjhodžić je između ostalog napisao: “Ovo je bila jedna od najvećih dženaza u Nju Džersiju, ali i u Americi… Ummet Muhammed, a. s., u rijetko viđenom jedinstvu, harmoniji i ljepoti je na bolji svijet ispratio prof. dr. Safeta Ćatovića.” Dr. Safet Ćatović, rođen je 21. aprila 1924. godine u Ćatovićima kod Bileće, od oca Abida, uglednog bilećkog trgovca i majke Derviše (Ćerimagić) Ćatović. U Drugom svjetskom ratu familija Ćatović bila je žrtva četničkih masovnih pokolja civila bilećke regije, a među njima Safetovi roditelji Abid i Deviša, te brat Sami i sestre Sureja, Saliha, Safija i Suada. Prema svjedočenju Hadžere Ćatović Bijedić 144 člana porodice Ćatović bačeni su u zloglasnu jamu Čavkarica. Inače, vjeruje se da je u ovoj Jami skončalo blizu 700 bošnjačkih civila, iako se zna za imena samo 468 ubijenih, a za mnoge nije bilo moguće utvrditi podatke s obzirom na to da su cijele porodice iskorijenjene. Hadžera Ćatović-Bijedić preživjela je jamu Čavkarica, u kojoj je među leševima svojih sunarodnjaka i šire i uže familije provela 72 dana.  Dr. Safet Ćatović je nakon završetka Gazi-Husrev begove medrese, 1950. godine završio je i studij agronomije u Zagrebu. 1957. godine iselio se u Tursku, i u Ankari je radio kao istraživač na Institutu za zaštitu biljaka, da bi 1958. godine otišao za SAD gdje je na University of New Hepshire radio kao istraživač na odsjeku botanike, a zatim prešao na Rutgers Univerzitet gdje 1964. godine i doktorirao. U mirovinu je otišao kao redovni profesor botanike na Fairleigh Dickinson univerzitetu. Od 1961. godine bio je u braku sa Sarah Cameron Kerr i s njom dobio šestero djece: Saffet A., Saffiya, Suada, Saliha, Surayya i Sami. Dr. Safet Ćatović je bio jedan od osnivača Islamic Circle of North America, a zatim Islamic Society of North America, te utemeljitelj prvih muslimanskih studentskih asocijacija (MSA) na nekoliko univerziteta u Americi. Bio je neumorni aktivista islamskih institucija u Americi. Akademik Enes Karić je o njemu za Preporod kazao: „Na vijest o preseljenju na Ahiret uglednog profesora Safeta Ćatovića pomaljaju mi se draga sjećanja. Kad sam bio na postdoktorskim studijama na Yale University (New Haven, Connecticut), 1990-1991., sekretarica na Odsjeku za religijske studije (Department of Religious Studies) rekla mi je, negdje sprva oktobra 1990., da me telefonom tražio profesor Safet Ćatović. Nakon što smo se čuli, rekao je da je pretraživao studentske baze podataka, da je naišao na moje studentsko ime na Yale University, ne poznaje me, ali je spreman odmah doći kolima i ugostiti me u svojoj kući u New Jersyju. Tako je i bilo. Bila mi je čast razgovarati sa uglednim američkim profesorom biologije, čovjekom koji je izveo mnoge generacije studenata. Pričao mi je dugo šta je to biologija otkrila da jeste život, bio je svjestan moći i nemoći nauke da odgoneta tajnu Života. Njegova univerzitetska karijera u Americi bila je jedna velika strana njegova djelovanja, a druga strana je bila njegov angažman u lokalnoj islamskoj zajednici. Njegova kuća u New Jersyju je bila otvorena za obje te strane njegovih interesiranja. I u godinama koje su došle kasnije, viđao sam profesora Safeta Ćatovića i njegovu ženu, Amerikanku Saru. Bilo mi je drago da su me prihvatili za svoga prijatelja. Kad god sam vidio profesora Safeta Ćatovića bio je u svojim skladno sinhroniziranim ulogama velikog čovjeka, slavnog profesora, predanog pregaoca za svoju porodicu i zajednicu, za sve ljude. Bio je draga osoba mirne riječi, lijepe pojave, blage naravi. Pa i tada, kad je govorio o strašnom stradanju svoje porodice u Bosni i Hercegovini, profesor Safet Ćatović je bio čovjek koji nije dopuštao da njegove riječi budu veće od njega. Neka je rahmet njegovoj lijepoj duši!“ „Vijest o preseljenju na Ahiret rahmetli Safeta Ćatovića, poznatog profesora i Gazinovca, podsjetila nas je na "muhadžirsku" sudbinu bošnjačkog naroda i istovremeno na dostojanstvo i ustrajnost u čuvanju muslimanskog identiteta daleko od rodnih Ćatovića, Bileće i Bosne i Hercegovine. Profesor Ćatović je svojim akademskim, pedagoškim i misijskim angažmanom i predanim radom zadobio povjerenje muslimana u Americi i poštovanje intelektualne i kulturne elite američkog društva.“   Ime dr. Safeta Ćatovića zlatnim slovima bit će upisano u historiju američkih muslimana, jer njegov rad je u temeljima stotina mesdžida i džamija diljem Amerike, a neizbrisiv trag je ostavio i u domovini, Bosni i Hercegovini. "Vijest o preseljenju na Ahiret rahmetli Safeta Ćatovića, poznatog profesora i Gazinovca, podsjetila nas je na "muhadžirsku" sudbinu bošnjačkog naroda i istovremeno na dostojanstvo i ustrajnost u čuvanju muslimanskog identiteta daleko od rodnih Ćatovića, Bileće i Bosne i Hercegovine. Profesor Ćatović je svojim akademskim, pedagoškim i misijskim angažmanom i predanim radom zadobio povjerenje muslimana u Americi i poštovanje intelektualne i kulturne elite američkog društva. Ko god je imao priliku susresti se, makar jednom, s profesorom Ćatovićem razvio je poštovanje i ljubav prema njemu. Duboke su bile rane na duši rahmetli Safeta Ćatovića, primoranog da napusti rodnu grudu, nakon neistraženih i nekažnjenih četničkih zločina nad njegovom porodicom, rodbinom i komšijama koje su bacili u jamu Čavkarica u Drugom svjetskom ratu. Sjećam se kako me je njegova supruga Sara, da on ne čuje, ispitivala o knjizi Vladimira Dedijera, kako bi saznala činjenice o kojima se teško razgovaralo. Vjerovatno je to razlog što se ni poslije pada komunizma nije fizički "pojavljivao" u Bosni, ali je uvijek koristio priliku da u svome domu u New Jersyju ugosti goste iz BiH. Kao organizirana Zajednica propustili smo priliku izraziti i na adekvatan način odati priznanje i iskazati poštovanje prema Gazinovcu koji je slavu i čast Gazi Husrev-begove medrese afirmirao putem univerzitetske, akademske i pedagoške karijere i djelovanja unutar islamskih institucija u Americi. Naša je obaveza istražiti i predstaviti široj javnosti životni i akademski put rahmetli Safeta Ćatovića. Neka je Božiji rahmet i magfiret njegovoj blagoj duši." – kazao nam je muftija Nedžad Grabus. Neka je rahmet njegovoj plemenitoj duši!

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari 11. jula ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci 33 žrtve genocida počinjenog 1995. godine u Srebrenici.

Danas u Evropskoj službi za spoljne poslove (EEAS) u Briselu, jednoj od institucija Evropske unije, upriličena je izložba izabranih učeničkih radova u okviru projekta Moje mjesto u EU.

Medžlis Islamske zajednice Gornja Tuzla, uz pomoć i podršku brojnih vakifa i prijatelja, krajem 2015. godine pokrenuo je izgradnju vakufskog objekta Administrativnog centra Medžlisa Islamske zajednice Gornja Tuzla. Ove godine je završena njegova izgradnja, te je tim povodom u subotu, 29. juna 2019. godine objekat svečano otvoren.